Oralna hirurgija i implantologija

Dentalni implatant je vještački korijen zuba koji zamjenjuje jedan ili više vaših zuba. Implantati su idealna opcija za pacijente dobrog zdravlja koji su izgubili jedan ili više zuba zbog parodontološke bolesti, karijesa, traume ili nekog drugog razloga.

Dentalni implantati izgledaju prirodno. Mnogi pacijenti često zaborave da su ikada izgubili zub jer implantate osjećaju kao svoje vlasite zube.
Vi znate da vaše personalno i profesionalno samopouzdanje ovisi o vašem osmjehu. Možda krijete osmijeh zbog razmaka među zubima ili vam parcijalna/totalna proteza više ne pristaju adekvatno.

Ako vam nedostaje jedan ili više zuba, ili ako želite da se smijete, govorite i jedete sa komforom i samopouzdanjem, postoji dobra vijest!
Dentalni implantati su zubi koji izgledajju baš kao vaši vlastiti zubi. Ako su implantirani pod odgovarajućim uslovima, mogu vam trajati čitav život. Dugogodišnje studije pokazuju da implantanti imaju veoma visok uspjeh.

Šta možete očekivati tokom i poslije tretmana?

  • Sav tretman se radi pod lokalnom anestezijom.
  • Pre- i post- operativno se ordiniraju antibiotici u cilju prevencije sekundarne infekcije.
  • Post-operativni tok je uglavnom bez komplikacija.

Vađenje zuba prestavlja skup postupaka sa ciljem da se, uz primjenu odgovarajuće sile, zub odvoji od čašice i ukloni iz nje.

Kako je zub mnogobrojnim vlaknima (parodoncijum) fiksiran za čašicu, to se prilikom vađenja, odgovarajućim pokretima, postepeno kidaju pojedična vlakna. Tako se omogućava vađenje zuba bez primjene enormno jake sile koja bi bila neophodna za kidanje svih vlakana odjednom.

U jednoj posjeti moguće je izvaditi i više zuba. Maksimalan broj zuba, koji je u jednoj posjeti moguće izvaditi, nije tačno određen i on zavisi od više faktora. Ukoliko se pristupi vađenju većeg broja zuba, treba obratiti pažnju o redosledu kojim će se vađenje izvesti. Praktikuje se da se ove intervencije rade izjutra a pacijentima se savjetuje da obavezno doručkuju prije dolaska u ordinaciju.

Pokreti luksacije u toku vađenja zuba

Pokreti rotacije u toku vađenja zuba

Poslije vađenja zuba, na mjestu gdje se nalazio zub ostaje otvorena rana. Zarastanje ovih rana, kao i drugih u usnoj šupljini, odvija se istim mehanizmima kao i zarastanje rana na drugim djelovima tijela. Ono šta je karakteristično za ove rane, to su specifični lokalni uslovi (prisustvo pljuvačke, mikroorganizmi usne duplje, nemogućnost zavijanja rane).

Samo zarastanje rane predstavlja komplikovan biohemijski proces, koji se sastoji iz nekoliko faza. Neposredno poslije vađenja, prva reakcija organizma jeste krvavljenje i formiranje koaguluma (kraste). On ima oblik kupe sa vrhom okrenutom prema dubini kosti. Uloga ovakvog koaguluma je velika. Prvog dana on je tamno crvene boje i elastičan je. poslije tri dana, gornja površina koaguluma postaje bjeličasta zbog ispiranja srvenih krvnih zrnaca pod dejstvom pljuvačke.

Ovakav izgled koaguluma često zbunjuje pacijenta i navodi ga da se javi stomatologu, sa strepnjom da je rana zagnojila. Poslije 3. do 4. dana počinju da se stvaraju novi krvni sudovi, dok se kost počinje stvarati oko 6. nedelje. Sluzokoža se javlja poslije 2 nedelje. Izgradnja kosti se završava poslije 4 do 6 mjeseci.

Rana se NIKAKO NE SMIJE ispirati bilo kakvim rastvorom (čajevi, voda, melemi i sl.) u prvih dva dana. Tada bi došlo do ispiranja koaguluma i rana bi se opet otvorila.

Šematski prikaz rane poslije vađenja zuba

Šematski prikaz rane poslije vađenja zuba

Tamponada rane

Indikacije: 

  • zubi sa mrtvom pulpom koji se ne mogu izliječiti;
  • parodontopatični zubi u terminalnoj fazi bolesti, kada parodontološko liječenje ne bi bilo efikasno;
  • zubi koji ometaju izradu zadovoljavajuće protetske nadoknade;
  • zubi koji ometaju izvođenje ortodontskog tretmana ili će njihovo vađenje stvoriti uslove za ortodontski tretman;
  • impaktirani (neizrasli), poluimpaktirani i iskošeni zubi, pogotovo ako su uzrok zapaljenja, ranica ili ometaju razvoj susjednog zuba

Kontraindikacije: 

Apsolutnih kontraindikacija za vađenje zuba je veoma malo. Jedina kontraindikacija za ovakve intervencije jeste akutna leukemija. U drugim slučajevima potrebno je odložiti intervenciju. Tada se vađenje odlaže za nekoliko sati ili dana.

Pacijenti često nisu ni svjesni postojanja neizniklog zuba, pošto ovi zubi, u velikom broju slučajeva, ne pričinjavaju nikakve smetnje. Prilikom stomatološkog pregleda djece ili osoba mlađeg uzrasta, posebno je značajno da se provjeri da li su u zubnom nizu prisutni zubi koji bi se, u tom uzrastu, mogli očekivati. U slučaju izostanka nicanja nekog od zuba, treba preduzeti detaljan pregled, uz obavezan rendgen snimak.

Različiti položaji impaktiranih zuba

Položaj impaktiranih zuba nije uvijek “normalan”, već, naprotiv, oni često zauzimaju najrazličitije položaje. Dešavaju se i slučajevi gdje je zub okrenut za 180°, tako da mu se na mjestu krune nalazi korijen. Na slikama se vide samo neki od najrazličitijih položaja koje mogu da zauzimaju impaktirani gornji i donji umnjaci.

Iako mnogi neiznikli zubi, kao što je već rečeno, ne pričinjavaju nikakve smetnje, blaga nelagodnost obično prati nicanje ovih zuba. Kada su u pitanu donji umnjaci, ove nelagdnosti često bivaju praćene stanjem koji se označava kao perikoronitis. Radi se, zapravo, o infekciji mekih tkiva oko poluizniklog zuba koja je često je praćena bolom i trizmusom (otežano otvaranje usta). Sama infekcija nastaje tako što se između desni tek izniklog zuba i samog zuba, tačnije njegove krune, stvara jedan džep u kome se veoma lako zadržava hrana, koja se ne može sprati pod dejstvom pljuvačke. Tako se ona tu nakuplja i stvaraju se uslovi na nastanak infekcije.

Šematski prikaz nastanka perikoronitisa

U lakšim slučajevima dovoljno je samo dobro čišćenje i ispiranje zapaljenog mjesta, dok u težim slučajevima jedino riješenje je vađenje zuba. 

Terapija neizniklih zuba može biti usmjerena ka njihovom očuvanju i potpomaganju njihovog nicanja ili ka njihovom vađenju. Sama terapija zavisi od mnogo faktora, a prvenstveno od:

  • procjene mogućnosti njihovog nicanja,
  • starosti pacijenta,
  • opšteg zdravstvenog stanja i
  • prisutnih simptoma i patoloških promjena.

Ovi zubi se mogu naći kod ljudi svih starosnih dobi. Kada je riječ o djeci, po pravilu, procjena mogućnosti nicanja neizniklog zuba određuje i vrstu terapije. Kada su u pitanju odrasli pacijenti, terapija će prije svega zavisiti od simptoma koje prouzrokuje impaktiran zub, ali i od starosti pacijenta i njegovog opšteg zdrastvenog stanja. Procjena o potrebi bilo kakve intervencije na impaktiranom zubu koji ne izaziva nikakve simptome zasniva se na predviđanju mogućih komplikacija, koje bi taj zub mogao da izazove ukoliko se ne bi blagovremeno izvadio.

U tim slučajevima, starost pacijenta dolazi do izražaja: malo je vjerovatno da bi, na primjer, duboko impaktiran umnjak u osobe stare 60 godina mogao stvoriti probleme do kraja njegovog života; šta više, prije će komplikovana hirurška intervencija stvoriti pogoršanje opšteg zdrastvenog stanja. Nasuprot tome, teško bi se moglo garantovati osobi staroj 20 godina da zub, impaktiran u sličnom položaju, neće praviti probleme u sledećih 50 godina.

Vađenje impaktiranih umnjaka nikada ne prolazi lagano, kako zbog kosti koja se mora ukloniti da bi se došlo do zuba, tako i zbog same nepristupačnosti tog predjela.

Implantati  su namjenski oblikovani predmeti, izrađeni od odgovarajućeg materijala, čija je osnovna namjena ugradnja u živa tkiva

Savremeni dentalni implantati izgrađeni su gotovo isključivo od titanijuma ili njegovih legura. Osnovni preduslov koji, uopšte, materijali za implantate moraju da ispune, da bi mogli da budu ugrađeni u živa tkiva, jeste da budu biokompatibilna tj. da ne djeluju štetno i da ne iritiraju tkivo u koje se ugrađuju i imuni sistem organizma dok, sa druge strane, ne mijenjaju svoja fizičko-hemijska svojstva pod dejstvom tkivnih tečnosti i metabolita u organizmu.

Poslije ugradnje implantata i perioda zarastanja, na ugrađene implantate se postavljaju suprastrukture koje zamjenjuju brušeni oblik zuba. Na njima se postavlja protetski rad (most ili krunica). Danas, u kliničkoj upotrebi, postoji preko 100 različitih vrsta implantacionih sistema koji se primjenjuju u različitim sredinama.

Postoje mnogobrojni kriterijumi na osnovu kojih se implantati mogu podijeliti. Jedna od najbitnijih podjela je na osnovu mjesta ugradnje i namjeni.

Prema tome, oni se dijele na:

  • transdentalne,
  • subperiostalne,
  • endosealne i
  • intramukozne.

Transdenatlni implantati
Ova vrsta implantata je karakteristična po tome što se ne ugrađuju direktno u kost, već se postavljaju kroz kanal korijena zuba. Sama dužina implantata, koja je veća od dužine korijena, omogućava produženje osovine zuba i tako povećava njegovu stabilnost. Ovi implantati su najčešće igličastog oblika. Posebno su indikovani kod preloma korijena zuba, resorpcije korijena, parodontopatije i cista koje zahvataju više od trećine korijena.

Endostealni implantati
Oni se ugrađuju u koštano tkivo vilica primjenom posebne hirurške tehnike. Prema obliku najčešći su oni u obliku cilindra-šrafa i cilindra. Zapravo, od svih vrsta implantata, endosealni se najčešće koriste i zastupljeni su u preko 95% svih implantata.

Subperiostalni implantati
Ova vrsta implantata se koristi samo u slučajevima kada, zbog izraženijeg propadanja vilice tj. njenog zubnog nastavka, nije moguće primjeniti jeki od endodealnih sistema. Sam implantat, koji je mrežastog oblika, postavlja se neposredno ispod površine kosti (koji se označava kao periost). Izrada i ugradnja ovih implantata je dosta komplikovan postupak, tako da su oni zastupljeni u svega 5% ukupno primjenjivanih implantata. Osim toga, komplikacije mogu nastati u vidu infekcije koja se veoma brzo širi duž implantata i zahvata viličnu kost. To je još jedan razlog njihove relativno rijetke primjene.

Intramukozni implantati
Primjenjuju se veoma rijetko, jer se fiksiraju samo u mekom tkivu. Brojne komplikacije, loša stabilnost proteze, pojava bolova i ranica na sluzokože, ograničile su primjenu ovih implantata. U periodu poslije hirurške ugradnje implantata u koštanom tkivu vilice, odigrava se složeni procesi biointegracije, koji podrazumijeva formiranje nove kosti u kontaktu sa površinom implantata.
To stvaranje nove kosti protiče, uosnovi, u dvije faze:

– faza formiranja kalusa i
– faza remodeliranja kosti

 

U prvoj fazi dolazi do formiranja kalusa, koji popunjava koštanu pukotinu između implanta i kosti. U drugoj fazi dolazi do definitivnog modelovanja kosti, kada se obezbjeđuje učvršćenje samog implantata. Period vremena od implantacije do izrade protetičkog rada je različit i zavisi od tipa implanta. Iako postoje jednofazni implantati, kod kojih se odmah izrađuje protetički rad, činjenica je da se najbolji rezultati, u smislu dugotrajne funkcije, postižu sa onim implantatima kod kojih postoji period predviđen za formiranje kosti. Ovaj period iznosi najčešće za donju vilicu od 2 do 3 mjeseca, a za gornju od 4 do 6 mjeseci.

Primjeri ugradnje nekih implantata:

  1. Vađenje, ugradnja i nadogradnja dvodjelnih implantata na mjestu srednjeg i lijevog gornjeg sjekutića sa integrisanim patrljcima;
  2. Dvofazna ugradnja implantata na mjesto donjeg prvog kutnjaka i njegova nadogradnja sa integrisanom krunicom;
  3. Vađenje, postavljanje i rastauracija četiri sjekutića u donjoj vilici sa dva jednofazna implantata i četvoročlanim mostom od metalo-keramike;

Indikacije:

  • nedostatak jednog zuba (u gornjoj ili donjoj vilici) bez obzira na regiju;
  • nedostatak više zuba u slučaju postojanja većih ili manjih bezzubih polja;
  • bezzube vilice, kada je indikovana izrada fiksnog protetičkog rada (mosta) ili je potrebno fiksirati totalnu protezu.

Kontraindikacije:

  • lokalne – one obuhvataju loše higijenske navike, prisustvo bruksizma, loše međuvilične odnose, loš kvalitet koštanog tkiva, izrazito propadanje zubnog nastavka vilične kosti, prisustvo lokalnih infekcija;
  • opšte – prisustvo različitih sistemskih oboljenja, kao što su: generalizovana osteoporoza, reumatkse bolesti, poremećaji metabolizma sa manifestacijama na koštanom tkivu, kao i bolesnici poslije radioterapije.